preskoči na sadržaj

I. osnovna škola Dugave

Login
Tražilica
JELOVNIK

     DOBAR TEK!

UTORKOM JE SVIM UČENICIMA ŠKOLE U VRIJEME JELA OSIGURANO MLIJEKO, A ČETVRTKOM VOĆE!

Priloženi dokumenti:
JELOVNIK 19.-23.02..doc

RASPORED ZVONA

Nastava ujutro

 

1 sat: 08:00 - 08:45
2 sat: 08:55 - 09:40
3 sat: 09:50 - 10:35
4 sat: 10:40 - 11:25
5 sat: 11:30 - 12:15
6 sat: 12:20 - 13:05
7 sat: 13:10 - 13:55

Nastava poslijepodne

 

1 sat: 14:00 - 14:45
2 sat: 14:55 - 15:40
3 sat: 15:50 - 16:35
4 sat: 16:40 - 17:25
5 sat: 17:30 - 18:15
6 sat: 18:20 - 19:05
7 sat: 19:10 - 19:55

Vrijeme

 

  Zagreb
Kalendar
« Veljača 2018 »
Po Ut Sr Če Pe Su Ne
29 30 31 1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
Prikazani događaji

HITNI TELEFONI

Policija          192

Vatrogasci     193

Hitna pomoć  194 i 112

Škola       01/  6671-733

Pitanja i odgovori
 Naslov: FAQ

  • Naj 10 pitanja

  • Nedavna pitanja

  • Arhiva pitanja
Brojač posjeta
Ispis statistike od 16. 4. 2015.

Ukupno: 65078
Ovaj mjesec: 1885
Ovaj tjedan: 480
Danas: 11
Engleski
Engleski


vijesti
Obilježavanje Dana Vukovara na satu engleskog jezika
Ela Tečić / datum: 23. 11. 2017. 09:36

SJEĆANJE NA ŽRTVE VUKOVARA

Na satu engleskog jezika učenici 6a i 6b razreda obilježili su Dan sjećanja na Vukovar čitanjem BBC-jevog članka Vukovar massacre: What happened, autora Gabriela Partosa. Učenici su izradili prigodne plakate na engleskom jeziku. 

Tamara Božičević, prof. engl.

 

 

 


[OPŠIRNIJE]



Posjet Zagrebačkom kazalištu mladih!
Ela Tečić / datum: 26. 10. 2016. 11:54

Naši sedmaši su u utorak uživali u fantastičnoj predstavi ZKM-a. Predstava Sherlock Holmes odvela ih je  zamršenim labirintom zločina i prevara, odanosti i hrabrosti, nagađanja i napetosti, nevjerojatnih obrata te im ponudila nove pustolovine najvećeg uma u povijesti svjetskog krimića. Posebno su uživali u zvučnim efektima. 


[OPŠIRNIJE]



Na današnji dan 2.svibnja 1843. zastupnik Ivan Kukuljević Sakcinski prvi put održao je govor na hrvatskom, materinskom jeziku. Evo govora u cijelosti u kojem argumentira pravo i obvezu govoriti materinskim jezikom, a ne latinskim koji je tada bio službeni jezik.
Ela Tečić / datum: 2. 5. 2016. 18:05

 

 

Ivan Kukuljević Sakcinski (1816.-1848.)

"Zalagao se za uvođenje hrvatskoga jezika umjesto latinskog kao službenoga te je bio prvi zastupnik koji je na materinskom jeziku progovorio u Hrvatskom saboru 2. svibnja 1843. godine."

Hrvatski političar, povjesničar i književnik (Varaždin, 1816. - Puhakovec, 1889.) bio je jedan od nositelja ilirskog pokreta, tj. hrvatskog nacionalnog preporoda. Svoj život posvetio je politici te kulturnom i znanstvenom djelovanju. Bio je jedan od sazivača Narodne skupštine koja je 25. ožujka 1848. godine Josipa Jelačića proglasila banom. Zalagao se za uvođenje hrvatskoga jezika umjesto latinskog kao službenoga te je bio prvi zastupnik koji je na materinskom jeziku progovorio u Hrvatskom saboru 2. svibnja 1843. godine.

Od znamenitoga Kukuljevićeva govora do priznanja hrvatskoga kao službenog jezika u Saboru proteklo je još četiri godine.

"Preuzvišeni Gospodine Grofe i Bane, Presvetli Velmože! Slavni stališi i redovi!

Kao što svaki pravi Harvat i Slavonac, tako sam i ja s velikom zaisto radostju i unutrašnjim uzhitjenjem razumio, da slavni stališi i redovi ovih kraljevinah žele: podignutje katedrah za narodni naš jezik i literaturu, (kako ja mislim) ne samo u Akademii nego u celom Distriktu Akademie Zagrebačke čim bez dvojbe to steći žele, da svi izobraženii stanovnici kraljevinah naših svoj maternji jezik dobro i izvarstno nauče. Nu, pitam ja s poniznim dopuštenjem: na kakovu će korist i svarhu biti učenje našega jezika kakovim uspehom kakovom posledicom kakovim trudom učit će ga stanovnici domovine naše, ako sa znanjem njegovim nikada nikakovo dobro skopčano nebude; ako po njem nitko ništa zaslužiti si nebude mogao; i ako mi nikad niti pomisliti nećemo, da ga u javni život uvedemo Zaisto će on bez toga, kao i do sada ostati u tmini, šnjim će se zabavljati samo oni, koji baš za to vremena imali budu, u ostalom neće ga opet veća strana naroda znati, a oni, koji se javnim životom bave, i koji su u javnih službah stavljeni sasvim će ga zanemariti kao i do sada; podignutje pako naših katedrah i učionah neće na drugo služiti, nego na zasleplenje domorodacah i tudjinah.

Znam ja, da mi kako smo ovde sakupljeni s veće strani naš jezik dobro neznamo, i da se u celoj našoj domovini osobe obadvojeg spola, koje u svom maternjim jeziku dobro govoriti, čitati i pisati znadu, lahko na parste prebrojiti bi mogle; a šta je tomu uzrok nego to: da ga mi u javnom životu i poslovih nigde neupotrebljavamo, i š njim se samo tako zabavljamo, kao gizdavi gospodar svojim plaćenim slugom.

Još nezna veća strana naroda našega, kakova je to višnja slast i milina svojim prirodjenim materinskim jezikom govoriti moći i smeti, to samo on iskreno ćutiti može, koj je duže vremena medju tudjemi narodi u tudjih daržavah stanovati i živiti morao. Mi naš jezik čuvamo još uvek samo za družinu i za naše kmetove. U občinski život i u poslove uveli smo u onih još barbarskih vremenah, kad su na celom svetu jedini jezik latinski za izobraženi i izdelani daržali, taj jezik; u družtveni život i familiu našu uvuko se je s vremenom jezik nemački i promenio našu prirodjenu narav i način mišljenja otacah naših; u Primorju pako učinio je isto jezik talianski. Šta smo mi stigli po tom, nego to: da smo se odtudjili sami sebi, da smo se odcepili od susedne jednorodne bratje naše, i da mnogi od naroda našega niti neznaju od kojega su naroda i koji puci po rodu, po karvi, i po jeziku k nama spadaju!!!

Mi gledamo svaki dan, kako domovina naša sve dublje i dublje propada, kao imanje one detce, koja pod više tutorah stoje, svaki od ovih tutorah stavi si nešta u žep, svaki si nešta prisvoji, najposle neće ostati detci ništa.

Mi smo malo Latini, malo Nemci, malo Taliani malo Magjari i malo Slavjani a ukupno (iskreno govoreći) nismo baš ništa! Martvi jezik rimski, a živi magjarski, nemački i latinski – to su naši tutori, živi nam groze, martvi darži nas za garlo, duši nas, i nemoćne nas vodi i predaje živima u ruke. Sada imamo još toliko sile u nami suprotstaviti se martvomu, za mala nećemo moći nadvladati žive, ako se čvarsto na naše noge ne stavimo, to jest, ako naš jezik u domovini neutvardimo i njega vladajućim neučinimo. Susedi naši, osobito Magjari, neće već odstupljivati od svojega jezika, i iz priateljstva i uljudnosti prema nas ili iz drugoga kakvoga uzroka, neće ga zaista zamenjivati s ikojim drugim najmanje martvim, nu to i potrebovati hoteti od njih, bi značilo toliko: kao orlu hoteti svezati krila, da k nebu nepoleti; njihova stalnost i jedinost u jeziku nadvladati će zaisto našu nestalnost, neslogu i mešariu.

Tko može celomu jednomu narodu zabraniti, da svojim prirodjenim jezikom govori...

Čuli smo mi jučer preuzvišenu gospodu Bana i Biskupa pred sakupljenimi slavnimi stališi i redovi ovih kraljevinah izjaviti se, da ćedu oni u velikom saboru ugarskom i magjarski govoriti, ako time stvari i domovini našoj hasniti budu mogli, mi se nismo protivili tomu, niti se protiviti želimo; nama je drago da su i preuzvišena ta gospoda toga mnenja, da Harvati i Slavonci u javnom životu nemoraju uvek kod jezika latinskog ostati, i njihova misao veseli nas zaisto tim više, budući da se ufati i nadati možemo, da oni s vremenom u Harvatskoj i Slavonii k Harvatom i Slavoncem harvatskoslavonski će govoriti, ako bude jedanput naš jezik u javni život uveden.

Nu čitam ja u očiuh od mnogih ovde nazočnih tu misao: da mi to dopuštenje, da se naš materinski jezik u javni život i u poslove uvede, nikad i nikad zadobiti nećemo! A ja pitam slobodnim duhom: tko može celomu jednomu narodu, ako je taj i Bog zna, kako malen, nu ako istinitu i krepku volju ima, zabraniti, da svojim prirodjenim jezikom govori, da ga na parvo mesto stavi, i po tom narodnost svoju digne, tko može i srne slobodnomu narodu, kao što su konštitucialni Harvati i Slavonci, to zaprečiti. Ima li sile na svetu, koja ono, što Bog komu poda, uzeti sme ili pako, kojoj stvari drugo opredeljenje podati, nego joj ga Bog poda, a na što su jezici narodah odlučeni, to će svaki izmedju nas znati, ja mislim na taj cilj najviše, da se š njima narodi od drugih odlikuju, da se š njima služe, i da svaki narod svoj jezik nad svimi drugimi štuje, ljubi i uzvisuje. Vodimo dakle i mi već naš jezik k njegovomu cilju, i daržimo se u tom primera ostalih narodah europejskih koji svi martvi jezik s živimi zameniše, i po tom k narodnomu svo¬jemu razvitju najviše doprinesoše; pogledajmo samo na susedne puke, koji s nama pod jednim žezlom austrianskim stoje, svaki od njih Nemac, Talian i Magjar postavio je svoj jezik na parvo mesto, samo mi ponizni i krotki Slavjani, kojih u Carstvu 17 milionah ima, samo mi plašljivi Harvati i Slavonci, koji u domovini našoj s nikakvimi drugimi puci smešani nismo, bo¬jimo se našega jezika, volimo služit tudjemu, tudjoj volji, i činimo samo ono, što se drugim lepo i krasno vidi, i što je drugim hasnovito.

Ili je možebiti jezik slavnih predjah naših od providnosti nebeske, ili od kakvog prokletstva na to osudjen da uvek u robstvu i kod prostog puka prebiva da uvek u blatu kopa i da nikad u visinu poletiti nesme. Kuda toliki drugi jezici od našega manje mili i sladki, manje bogati i izdelani, manje krepki i silni, kroz toliko vekovah već lete i uzdaržavaju se. Pitam ja sve izkrene Harvate i Slavonce: što im na to sarce veli. Je da li je naš jezik, jezik najprostranii i najdalje razšireni u celom svetu, za večnu tminu, ili za jasnu bistru svetlinu stvoren ako je za parvo odhitimo ga onda, što hitrie za na veke u vekoviti grob! zaboravimo ga sasvime, nepodižimo nikakovih učionah i katedrah za njega, nego ogarlimo sa svom silom parvi živi, koj nam se nudi, bio taj aziatski ili europejski; možebiti da ćemo šnjime barem u tudjem kipu sretnii postati ali ako je za svetlost stvoren, a tko bi o tom i dvojio, moramo ga čistiti od svake tmine, koja ga sad još krije, moramo se samo za njega skarbiti, samo š njim najviše zabavljati se, i kao majka dete svoje nad svimi drugimi stvari ljubiti ga! On nam mora biti parvi sarcu našemu, on mora biti parvi i duhu našemu! Š njim i po njem moramo nesretnu našu domovinu i nesretni naš narod sretnimi učiniti! U njem neka nam se zakon daje i razglašuje, on neka bude trublja od buduće naše sreće i slave!

Mi smo potomci onih predjah koji su u staro vreme maternji svoj jezik na toliko ljubili, da su ga već u 9. stoletju izpovednici tako vere katoličke kao i garčke u istu carkvu uveli i njega time u svetu s najstariim garčkim i latinskim usporedili, a u domovini svojoj nad njimi ga uzvisili; mnogo ih je to truda stalo, nu oni su stalnostju svojom sve teškoće nadvladali, i još sada se velika strana našega naroda s njime u carkvi služi! Mi smo sini majke slave, koja je svojom detcom sav svet oplodila i koja samo zato tako duboko u tmini i potlačena leže, jer im je jezik potlačen; pokažimo dakle da smo vredni biti potomcima takovih predjah, da smo vredni sinovi takove majke, i da ono, što nas i jezik naš tlači, razdrobiti želimo, hoćemo, i možemo!!!

Ko svoj može biti, tudj neka ne bude...

Naš narod proslavio se je mnogo putah u Istorii junačtvom, smionstvom i postojanstvom, pomislimo samo na vremena Alexandra velikoga maćedonskoga, na slavne domaće naše vladare Ograna, Dušana i Krešimira, na branitelje od Metulja i Siska, na boj Grobnički, na rat sedmoi tridesetoletni, te na najnovii francuzki; u sva ta bojna vremena proslavio se je naš narod telesnom silom, i nadvladao puke kopjem u ruci, ali sada je nastalo 19. izobraženo stoletje, u kojem se puci duhom i umom medju sobom bore, trebalo bi dakle, da ih i time nadvladamo ili barem da se s njimi usporedimo, nu kako ćemo to učiniti, kad je duh naroda našeg, narodni naš jezik, u lancih, i kad se potlačen svagde tudjemu klanjati mora; radimo dakle složno i krepko, da se barem u domovini njemu drugi već jedared klanjali budu.

Nemojmo se u tom obziru strašiti svake sene, koja nam grozi; nemojmo se bojati, da ćemo po tom ustav naš ili konštituciu našu i municipalna prava naša izgubiti, ona će time samo bolje ustanoviti i utvarditi se; nesvadjajmo se u domovini našoj kao bratja radi jedne stvari, koja nam svim jednako draga, jednako sveta biti mora, nego čuvajmo hrabro i bratski ono do zadnje kaplje karvi, što je naše; samo tako možemo u Harvatskoj i Slavonskoj ostati Harvati i Slavonci, a u svetu slobodni, nezavisni narod. Nemislimo, da jezik naš nije jošte prikladan zato, da ga u javne poslove uvedemo: ta on je bio prie 800 godinah jezik diplomatički harvatskih i sarbskih kraljevah, a kasnie i turskoga carstva, on je tako bogat, tako izdelan, tako blagozvučan, kao što je malo samo jezikah na svetu; on poseduje u ostalih slavjanskih narečjih neizcarpivo blago: zašto bi dakle bojali se i oklevali uvesti ga u javni život; zašto bi se bojali reći, da mi želimo, da nam se zakoni i zapovedi pišu u krasnom našem materinskom jeziku, kad se to nisu plašili učiniti drugi narodi, kojim je jezik mnogo surovii i siromašnii "Ko svoj može biti, tudj neka ne bude!"

Carni oblaci puni dažda i grada vise nad nami i domovinom našom, silne velike vode obkoljivaju nas od svih stranah, i groze nam strašnom poplavicom, kako se možemo mi od nje osloboditi, nego ako jame i kanale kopali budemo, po kojih se vode odcede, i ako tvardi most sagradili budemo, po kojem ćemo na suhom preko njih projti i od svake pogibelji izbaviti se; taj most je naš materinski jezik! Ako smo ga doma ustanovili, utvardili i podigli, neimamo se već strašiti ništa od nijedne strane od njedne stvari!!!

Na koncu činim pozorne stališe i redove tih kraljevinah, da nisam od one u galop tarčeće stranke, koja odmah i taki sve i sva steći želi; poznam ja dobro one velike predsude, onaj mali obškurantizam, i onu neizmemu nemarnost, koja u domovini našoj vladaju, i koja čine, da se sve tudje domaćemu i svaki tudji jezik materinskomu predpostavlja, zato sam ja samo toga mnenja, da bi slavni stališi i redovi na to jedankrat već misliti počeli, kako da svoj jezik tudjemu predpostave, i njega u javni život uvedu, i da se u molbi za podignutje katedrah narodnoga jezika ta klauzula prida, da mi te katedre zato molimo; budući da mislimo svremenom naš jezik polag primera drugih europejskih narodah u javni život i u poslove uvesti, i martvi živim zameniti; jer ako mi na to nikada niti pomisliti nećemo ostat ćemo kao i do sada ne narod nego sena naroda, a u Europi medju narodi, koji se svi živimi jezici služe, kao zapušteni mali otok na moru, i umreti ćemo zaista prie ili posle s martvim jezikom i mi, i to umreti kao onaj čovek, koi u celom svojem živlenju za uzdaržanje svog života baš ništa radio nije!!!"


[OPŠIRNIJE]



NAČINI RAZMIŠLJANJA!
Ela Tečić / datum: 27. 4. 2016. 09:04


[OPŠIRNIJE]



PO JEZIKU SI TO ŠTO JESI
Ela Tečić / datum: 20. 4. 2016. 13:47

Promjene u školstvu (Osvrt  iz prve ruke)

piše: Lada Franić-Glamuzina, prof. hrvatskoga jezika

Cijela država bruji o Njoj!  Digla je sve na noge!

Mnogi se hvataju za glavu pitajući se: –Zar opet Reforma? Zar nam nije dosta neuspjelih reformi? Kud baš sad kad je kriza?  Možda nam treba baš sad, možda nam treba još pokoja „neuspjela“ reforma kako bismo došli do one prave.  Možda nas to traženje vodi na pravi put?

Nisu svi koji se traže izgubljeni. Možda nam treba još reformikako bismo svi shvatili i to –  da je reforma nužna  na svim društvenim i institucionalnim razinama, a  u školstvu  je obvezna.

Teret, koji nosi naša škola, velik je i težak. Naime, kroz osjetljivo prosvjetno tkivo prolazi i filtrira se cjelokupna društvena  zajednica. Zato je škola prva na udaru. Tuku je zdušno sa svih strana, a ona vrišti i ne da se!  Vrištala je i kad je HNOS  započeo reformu prije desetak godina, a bogme, vrišti i sad.

Rekla bih – Neka! Samo vrišti i guraj! 

Promjene su bolne i nitko ih ne voli. Radim više od 20 godina u prosvjeti,  predajem Hrvatski jezik i znam da promjene koje su počele HNOS-om  nisu potpuno nestale, barem što se tiče moga predmeta i osnovnih škola koje su bile intenzivno zahvaćene HNOS-om. Sada je Reforma dublje  zašla u tkivo srednjoškolskoga i gimnazijskoga  obrazovanja. Treba vertikalno ujednačiti programe i ishode, prijelaz iz osnovne škole u srednju  i prijelaz iz vrtića u osnovnu školu. Taj jaz treba smanjiti i humanizirati.

S tom namjerom su mnogi stručni skupovi u zadnjih nekoliko godina organizirani  pa i sadašnja predstavljanja Reforme  u realizaciji Agencije za odgoj i obrazovanje  provode se zajedno s profesorima osnovne i srednje škole te gimnazije. Tko ide na stručne skupove, zna za  agencijsku modularnu edukaciju učitelja Hrvatskoga jezika iz osnovne i srednje škole koja  već godinama pokušava smanjiti  jaz između osnovne škole, srednje škole i gimnazije.

Mnoge  ideje,  pojmovi, ciljevi,  ishodi s tih usavršavanja  ostavština su HNOS-a i   verificirani su  ovom  Reformom. Na primjer:  međupredmetna  korelacija,  unutarpredmetna  integracija,  odnosno, prožimanje  nastavnih sadržaja  vertikalno i horizontalno, poticanje  suradnje, ujednačavanje  kriterija, operacionalizacija ciljeva i težnja organiziranja nastave po ishodima, raznolikost metoda, poticanje  samostalnosti i kreativnosti, učiti kako učiti, poticanje kritičkoga načina razmišljanja, domoljublje te njegovanje hrvatske baštine, poštivanje civiliziranih tekovina svoga naroda, drugih naroda i tradicija, razvijanje čitalačke pismenosti itd.

Da, učenika smo davno postavili u središte obrazovnoga sustava .

Da,  njegovali smo hrvatsku nacionalnu i svjetsku baštinu, toleranciju, jednakost među ljudima!

Da! Materinski jezik nam je svetinja.

Da! Pratili smo suvremena kretanja u obrazovanju i informatici!

Da, spremni smo na cjeloživotno učenje i veselimo se tome!

Davno smo u osnovnoj školi ovim ciljevima rekli –  Da!

Bez obzira kako se reforma zvala ona se polako ali sigurno odvija u mnogim razredima bez prestanka,  bez obzira na promjene vlasti i dokumente koji se pišu i šalju na ruke učitelju. (Ide sporo, al‘ ide!)

Uvijek sam sretna dok  čitam Kurikulum  Hrvatskoga jezika. Čini mi se kao da  čitam bajku, sve mi se sviđa. Nazirem, sanjam  i slutim sretan ishod, operacionalizirani ciljevi me ostavljaju  bez daha! Već vidim na kraju:  „I živjeli su sretno do kraja školske godine i još dulje dok ih krajnji  ishodi ne rastave.

Da, dok čitam naš, hrvatski kurikulum,  uviđam  da  se Kurikulum Građanskoga odgoja obilato napajao  na našem izvoru!  I drago mi! Neka! Imali su od čega i piti i jesti! Nek‘ im je u slast! Idite i dijelite od ovoga svi…

Reforma je pred nas postavila visoke ciljeve i kompetencije. Neće biti lako preskočiti ovako visoko podignutu prečku i ostvariti ishode u materinskom jeziku. No, zato i jest  nužna promjena jer na stari način ne ide baš dobro.

Susrećemo se s inteligentnom generacijom učenika koji  većinom  paralelno govore engleski jezik što su ga uz crtiće, spotove, kompjuterske igrice na  privlačan i zabavan način usvojili,  skoro kao  materinski jezik. To je sjajno, zaista!  Znanje iz bilo kojeg izvora je korisno i bogati čovjeka. Poteškoće nastaju tek onda kad  zanemaruju svoj materinski jezik i ne posvećuju mu dovoljno pozornosti. Ne čitaju dovoljno na materinskom jeziku, stoga, siročići, ne mogu točno i tečno  izreći što žele ni u svakodnevnoj komunikaciji a kamoli nešto složenije.

Ovaj lepršavo sročeni  ishod:  „naučiti učenika tečno i točno pismeno i usmeno izražavati“ katkad  mi se čini kao penjanje na  Mont Everest. Uhhh!  Sad sam se  dotakla strke oko lektire.

Ovu muku neću puno razvlačiti jer nema smisla. Bolje je šutjeti i raditi! Ali… Javnost  je razapela na križ popis  lektire,  površno zaključujući kako  je  lektira značajna  samo na  sadržajnom i nacionalnom nivou. Pa su tražili i brojali razna zrnca i društvene podobnosti u prevelikoj  brizi  za dječicu, jer učitelji su, navodno,  brzopleto, nemarno, bezosjećajno ubacili u lektiru naslove nekih „čudnih tipova“  iz svoga dvorišta i nakrcali mnogo stranih pisaca.  Uhhhhh! Sram nas bilo! No, mi se ne brinemo za to!  Postoje javni dušebrižnici  koji će to bolje od Nas odrediti i izmjeriti što trebaju naša dječica čitati da se ne prospu po putu u bolji život.

Lektira, odnosno, čitanje na materinskom jeziku jest  područje koje je za  učitelje veliki  izazov na koji  moraju  odgovoriti. Moraju se  prilagoditi i služiti se svim mogućim dozvoljenim sredstvima da nam djeca, prvo,  zavole čitati, a onda da su u mogućnosti čitati tečno i točno te da u tome uživaju. Zatim da čitaju kritički, dublje, pa šire… itd.

Lektira nije zasebno područje u Hrvatskom jeziku, lektira odnosno čitanje,  prožima sva  područja Hrvatskoga jezika i temelj je boljem razumijevanju svih nastavnih predmeta i priprema je za život (bolji život!). Novom reformom uvode se uz književne tekstove i neknjiževni tekstovi, zatim satovi čitanja  tekstova u razredima, naime, tužna je istina da se djeci, nažalost,  sve manje čita prije spavanja u onoj ranoj, bitnoj, fazi dječjega razvoja koja je jako važna za poticanje ljubavi prema knjizi i čitanju. Moderan i brz način života ubire danak na našoj djeci.

Moramo poći od onoga što učenici vole i što im je blisko i zabavno. Poučavanje usmjereno prema srcu  pa tek onda prema mozgu, do sada je to uglavnom bilo obrnuto. Zgodan mi je primjer ranoga učenja engleskog pomoću crtića, pjesama, igrica, spotova i sl. zabavnih sadržaja. Kad djeca zavole način učenja, mogu naučiti sve. Zabava i igra su važan dio učeničkoga života kroz igru i zabavu se puno više nauči nego na tradicionalan statičan način.

Da, neće biti lako u ovakvim uvjetima njegovati materinski jezik! Ne samo Hrvatima nego svim malim/malobrojnim  narodima u Europi i šire,  puno će teže biti očuvati integritet materinskoga jezika upravo zbog modernih  utjecaja koji  u jednu ruku obogaćuju,  a u drugu jako osiromašuju materinski jezik  ako nekritički upijamo strane utjecaje. Čuvanjem  integriteta materinskoga jezika čuvamo i samu opstojnost i integrirtet naroda, samu srž  naroda:  ‚Jer po jeziku si to što jesi…‘

Da! Izazovi su veliki.  Pred nama je multitasking generacija. Pred učiteljem nije samo zadaća poučiti i odgojiti učenika. Učitelji sada vode bitke na tri i više polja. Prvo, odlijepiti učenika od ekrana! Tko ima dijete u kući, bilo čije, zna o čemu govorim.

Drugo, dovesti ga uspješno do postavljenih ishoda u nastavi, dakle poučiti ga, naučiti ga  te odgojiti. Ovdje se otvara  treće „ratno“ polje: polje odgoja, no to je  bitka koju prvo moraju odraditi  roditelji  a potom učitelji.

Generacije učenika mijenjaju se  brzinom modela mobitela! Zato je reforma nezaustavljiv proces, ne zato što bismo mi to htjeli, nego zato što je promjena tako velika i  ne može se ignorirati.

Hoćemo li stajati i čekati da nas pregazi? Hoćemo potrčati i uhvatiti korak, pratiti vrijeme? Hoćemo li  se prilagoditi,  uzeti ono što je pozitivno i novo? Ako uhvatimo korak,  moći ćemo sagledati situaciju te zadržati  ono što je staro i dobro. Moći ćemo balansirati, izbjeći pogreške koje su napravile zemlje razvijenije od nas. Zemlje, koje su hrlile u promjene,   koje su ubrale i negativan danak. Moći ćemo učiti na njihovim pogreškama!

Da! Reforma verificira promjene koje se već odigravaju u  nekim hrvatskim učionicama.

Da! Postoji jedna kreativna masa učiteljica/učitelja koji rade po zahtjevima što ih je sada javno definirala Reforma.

Da! To su, uglavnom, učiteljice! One – koji osluškuju bilo vremena u kojem žive, koje osluškuju bilo svojih učenika i njihovih roditelja.  One – kojima njihov kreativni crv ne da mira i stalno nešto kopkaju, izmišljaju i  kreiraju  te usrećuju sebe i svoje učenike. One ne čekaju Reforme! One su same Reforma, od njih sve dolazi.

Da! Za desetak godina će se posložiti ovaj reformirani mozaik i vidjet ćemo da se trud isplatio.

Da! Moguće je! Možda ne odmah, ne sve, ali malo po malo!

Da! Malo nam treba.  Mogli  bismo uspjeti

Da! Da! Da! Uvijek se isplati ulagati u djecu.

Da! Učitelji su „štreberi“ , brzo pohvataju konce  i sami mogu dalje.

Da! Ne treba nas zasipati novcima ni pametovanjima!

Da! Nismo na novce navikli, ne daj Bože, mogli bismo se razmaziti! Novac ubija entuzijazam!

Da! Dovoljno je samo maloooooo potaknuti  učitelje koji znaju  trikove da ih  šire  po stručnim skupovima.

Da! Neki učitelji to rade volonterski samo za Potvrdu o stručnom usavršavanju!

Da! Znam da se sad menadžeri smiju k’o hijene! Kako jeftino! Zamisli? Hrpa pametnih ljudi čekaju dobrovoljno da ih se iskoristi!

Ne! Neću reći da smo jeftini! Samo nismo plaćeni onoliko koliko vrijedimo.

Da! Vrijedimo puno.  Vrijedimo onoliko koliko ulažemo u učenike.

Da! To se ne da izmjeriti. Ne može se platiti.

Da! Neprocjenjive/i  smo! Mi, učiteljice/učitelji!

Zanimljiv mi je taj strah od spomena riječi Reforma. Neki kažu da postoji strah da ćemo odgojiti buntovnike koji kritički misle??? Ha ha ha! Daj Bože, ljude koji misle svojom glavom!

Ljudi na vlasti strahuju da želimo oderati i upropastiti Proračun, da nam treba „svemirska“ informatička  oprema i tko zna kakva pomagala u nastavi. No, gola je istina bila uvijek pa i danas, u 21. stoljeću, da dobroga učitelja ne može zamijeniti ništa, kao ni majku. Treba samo educirati učitelje i malo ih motivirati (neću sad žicati „lovu“  i veće plaće, ali baš na TO  mislim).

Da! Treba, k vrapcu, ipak to „malo love“  povući iz socijalnih fondova EU pa da raširimo jedra. Isplovimo konačno iz Mrtve luke! Dajte nam malo vjetra u leđa da se ne trošimo toliko u entuzijazmu! Jedra me bole!

U Republici Hrvatskoj  treba  izgraditi još škola kako bi sve škole bile u jednoj smjeni, nužno je informatički opremiti škole brzim internetom  kako bismo išli u korak s vremenom i  olakšali učeničke torbe.

Ostalo prepustite učiteljima i ne brinite!

Svaka promjena u školstvu leži na  leđima učiteljica/učitelja, ne na Ministarstvu.  Ovu reformu pisali su ljudi iz razreda s onima koji su bliski nastavi i učenicima. Učitelji ovdje rade posao bitan za budućnost naroda i ne traže povećanje plaće, traže bolje uvjete  obrazovanja i napredak od toga imaju sitnu materijalnu korist, npr. potvrda o stručnom usavršavanju, fotokopirni materijali, olovke, boje, kreda…Donacije su nam zabranili pa sve što ugrabimo je sjajno.  Vanjski faktori odlučuju o životu i smrti Reforme i  zarađuju na učiteljima.  Dobro neka  im bude,  u pitanju je opće dobro. Ako,  ti isti faktori, uvide svoju korist u Reformi, bit će to sjajno. Dok se to ne posloži, Reforma neće zaploviti punim jedrima onako kako je zamišljeno.

Ostat će nekolicina učitelja koji će raditi  kako se preporučuje u Reformi plešući između goleme administracije i kreacije te plemenitih ishoda. Plešu zato što su takvi po svojoj unutarnjoj vokaciji   i ne mogu drugačije.

Ono što mi se jako sviđa u ovoj Reformi, a prije nikad nije bilo tako jasno poticano, jest  sloboda i autonomija učitelja. Ovo mi izgleda kao slamka spasa.

Ako reforma „opet propadne“ na državnoj razini – ostat će ta šaka kreativaca koja pleše,  kao i uvijek, i plovit će nebom na svoj način.

Dok bude Njih,  promjene će živjeti,  i mijena će biti stalna.

 


[OPŠIRNIJE]



IZVJEŠĆE s 4. otvorenih vrata zagrebačke glagoljaške riznice
Ela Tečić / datum: 6. 4. 2016. 16:56

 Nismo svi na broju!

 

Dugavski glagoljaši pod vodstvom profesorice Danuške Ružić, već su četvrti put aktivni sudionici ovoga projekta, na što su ponosni jer znaju da su čuvari ove vrijedne, najstarije baštine Hrvata.

Slijede izvješća glagoljaša.

 

Izvješće o posjeti gradskoj knjižnici Rara

Na glagoljaškom susretu, 31.3.2016.g., glagoljašice Prve osnovne škole Dugave posjetile su (zajedno s drugim glagoljašima) gradsku knjižnicu , zbirku Rara u Zagrebu. Pokazani su nam brojni primjerci starih knjiga poput replike Hrvojevoga misala, dok se original nalazi u Istanbulu. Naučili smo mnogo zanimljivih stvari.  Govorili su nam o tome kako se pravilno čuvaju stare i vrijedne knjige. Nažalost, u gradskoj knjižnici Rara uvijeti za čuvanje knjiga jako su loši, ali se radi na rješavanju toga problema. Bilo je ovo jedno novo iskustvo i jako nam je drago da smo bile dio ovoga projekta za mlade.

Ana - Marija Šarušić

 

 

 

                                Posjet Knjižnici HAZU, četvrtak 31. 3. 2016

 

Ove godine posjetili smo Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti odakle je krenula naša glagoljaška pustolovina.

Saznali smo  da knjižnica sadrži oko 13700 svezaka knjiga. Knjižnica sadrži mnoge tiskane građe, a rukopisna građa nalazi se u arhivu na Strossmayerovu trgu.

Jedna od najvrjednijih knjiga je Misal po zakonu rimskoga dvora iz 1483. godine.  Taj misal jedini je u Europi pisan na narodnome jeziku glagoljicom  i za nas je jako važan.

Knjižice od žitja rimskih arhijereov i cesarov iz tiskare Šimuna Kožičića Benje, prvo je djelo svjetovnoga sadržaja i povijesti. Sačuvano ih je sedam, od kojih je jedan u Zagrebu.

Pogledali smo i izložbu Gutenbergova tiskarstva. Vidjeli smo kopiju njegova tiskarskog stroja čiji se original se čuva u Mainzu. On je 1455.g  otisnuo prvu Bibliju, a u knjižnici HAZU nalazi se pretisak u 42 retka iz 1961.g koji je jedini u Hrvatskoj i to u originalnoj veličini.

Ova glagoljaška avantura u Knjižnici HAZU bila je nezaboravno iskustvo iz kojeg smo jako puno toga naučili i još se više približili glagoljici.

                                                                                                             Dora Žorić, 6. B

 

 


 
Iz Riznice zagrebačke katedrale:

 



 
1. travnja odslusali smo svetu misu na staroslavenskom u crkvi sv. Franje Ksaverskog:


 
A zatim podnijeli izvjesca u Matici hrvatskoj i posjetili u HAZU Bascansku plocu
 

 

 

                               Izvješće s radionica, subota 2. 4. 2016

Danas, zadnji dan četvrtih Otvorenih vrata zagrebačke glagoljaške riznice koji smo proveli u školi Ivana Gorana Kovačića. Nakon nekoliko riječi voditeljica programa, svatko je krenuo u odabranu radionicu od njih šest.

 Ja sam izabrala izradu glagoljičnih narukvica prijateljstva. Pleli smo narukvice i u njih uvezivali drvena srca na kojima smo pisali neko ime ili riječ na glagoljici. B

Tijekom pauza malo smo prošetali i posjetili i druge radionice koje su također bile jako zanimljive: izrada glagoljskih slova u To-Ma-Go  tehnici (od sušenih latica cvijeća), izrada ogrlica s odabranim glagoljskim slovom u glinamolu koji se kasnije peče, izrada privjesaka za ključeve šivanjem u filcu, izrada prelijepih anđela os papira i drva s porukom na glgoljici, te povijesz Zagreba kroz tehniku pastela i akvarela.

Slijedila je izložba uradaka i izbor najboljeg uratka za suvenir Grada Zagreba. Izabran je privjesak za ključeve.

 Na kraju smo govorili o glagoljici kao našem najstarijem pismu i odnosima našeg naroda prema njoj, te koliko je važno da ju čuvamo i prenosimo iz generacije u generaciju. Ove  godine su mi se radionice više svidjele, nego prošle i bile su mi zanimljivije. Jako mi se svidjelo to što smo izradili i jedva čekam slijedeću godinu kako bismo te radove mogli i preuzeti.

Završili smo još jednu uspješnu glagoljašku pustolovinu u kojoj smo jako puno naučili i družili se. Nadam se da će se još jako puno djece i mladih uključiti u ovaj program i upoznati glagoljicu i da će se nastaviti još puno godina i nikad ne zaboraviti.

                                                                                                            Dora Žorić, 6. b

                                                                                                                                                            

 

 

 

 

 

 

 

 

 


[OPŠIRNIJE]



U Montessori tablici su prikazani kućanski poslovi primjereni dobi djeteta. Dobro se malo podsjetili koliko su ti poslovi zapravo korisni u razvoju dječje motorike, praktične inteligencije, empatije i odgovornosti prema sebi i obitelji u kojoj žive i dijele sve. Osjećat će se korisno, narast će im samopoštovanje i samopouzdanje.
Ela Tečić / datum: 10. 2. 2016. 13:27


[OPŠIRNIJE]



PREDSTAVLJANJE PUTOPISA DVINE MELER!
Ela Tečić / datum: 26. 10. 2015. 11:56


U petak, 23.10. 2015. g, u 18,15 sati održana je prezentacija u 
I. OŠ Dugave u sklopu nastave književnosti i građanskoga odgoja. Putopiskinja Dvina Meler je u prepunoj dvorani školske blagavaonice prezentirala svoje putovanje po Africi koje je opisala i oslikala upečatljivim fotografijma u svom putopisu "Nepodnošljiva lakoća putovanja". Učenici su s velikim zanimanjem i radoznalošću pratili predavanje i gledali fotografije koje su se projicirale na platnu te razgledali predmete koje je putopiskinja donijela sa svojih putovanja. Svaki predmet i fotografija imaju svoju uzbudljivu priču o običajima i vjerovanjima dalekih naroda. Posebno je zanimanje pobudila naša gošća pričajući o avanturama, običajima, gastronomiji dalekih krajeva. Nakon predavanja učenici su gošću zasuli hrpom pitanja na koje je ona strpljivo i s veseljem odgovarala. Bio je to zaista poseban sat književnosti, a putopis nam je postao omiljena prozna vrsta.
Toplu dobrodošlicu zaželjeli su simpatičnoj gošći organizatori skupina "Kockice vedrine", gosp. ravnatelj Tomislav Cvitanović, voditeljica Lada Franić Glamuzina, prof. hrvatskoga jezika, učenice Ivana Sladović, 7.b i Paula Bočkaj, 7.c pročitale su dobrodšlicu i ulomak putopisa Matka Peića koji su odradili na nastavi radi komparacije klasičnoga i suvremenoga putopisa.
Foto: Ela Tečić, školska knjižničarka

 


[OPŠIRNIJE]



RSS


preskoči na navigaciju